Nije mi svejedno dok pišem ove retke, jer su zadnji koje pišem u sklopu ovog dnevnika...naime, 10. svibnja odrađen je posljednji izlet u okviru škole....
Nije da mislim pristati sa penjanjem, dapače, al' su školski izleti završeni, pa se mala tuga uvukla negdi ispod svih onih slojeva poliestera koji vukljamo na sebi dok se pentramo po brdu, teško da ćemo se svaki put uoči nekog izleta okupiti u istom sastavu i broju.... A baš nam je bilo lipo....ekipa za 5!
Tome nam je bio vodič, iako, ako njega pitate on će vam reći -Nikoga ja ne vodim, vi ćete sami odat'- J.
Virujte mi, to samo zvuči neobavezno i neorganizirano, u svakom trenutku ima Tome i nas i rutu pod kontrolom, a šta ga više znam, čini mi se da mu i priroda ide na ruku...biće zato jer on govori njen jezik...
Cilj je bio Maglaj, ostali smo mu dužni zadnji put kad nas je orkanska bura omela, nakon tradicionalne kave u Vrlici uputili smo se prema Dinari, krškoj lipotici koje me baš svaki put i sa svake svoje strane obori svojom surovom a opet posebnom lipotom; lipotom koja me toliko podsjeća na karakter nas Vlaja, tvrdi smo, teški, često surovi a opet i topli k'o Sunce koje te grije kroz buru i meki k'o trava šta raste na dinarskim obroncima.
- Vidite onaj križ gori na onom brdu - pita nas Tome, - Vidimo - mi ćemo školarci u glas. – E tamo idemo - uputi nas Tome, - Ako vam dosadi il'se umorite, vraćamo se - nastavlja Tome dok ga slušamo stisnuti od jake bure koja udara po nama u svim smjerovima. Dok ga slušam muči me je jedino teški crni oblak koji se nadvio točno nad taj križ kojeg gledamo u daljinu i koji miriši na kišu...
Bura mi više ne smeta, ni malo, čak mi i paše šta mi je nevjerovatno obzirom da cili život bižim od promaje ki od crnog vraga J, al' to vam napravi planinarenje, pomakne vam stare i odredi neke nove granice tolerancije i izdržljivosti (to se ne odnosi na crno od banane :)
Praćeni jakom burom, popeli smo se na Mali Maglaj (1455m) naćulili se zbijenih redova za zajedničku fotografiju i biž dalje, kod Tome to nije nazad istim putem, već nekim novim, samo njemu vidljivim J. Marendali smo u zaklonici na rubu snježne zakrpe, niza ' se red kobasica, red grickalica, red zezancije.....gušti su to...
Na putu prema doli put nas je odveo i do BiH, tek tako da povirimo jer trava kod njih zelenija i mogu vam reći da - nije
Ante, Krešo, Roko, Josipa, Zorice, vodiču Viktore, „stari“ morski vuče Zorane, guru Tome, fala vam na još jednoj planinskoj avanturi, da smo kauboji poručila bi vam - bilo je zadovoljstvo jahati s vama, a vako ću vam samo reći - kad ćemo opet i di ćemo drugi put?
Ovim zapisom zaključiću Dnevnik planinara početnika i započeti stranice novog, ovog puta „samo“ planinara...
Ivona Malenica
