Malo, pomalo došlo je vrijeme i za naš predzadnji izlet u sklopu planinarske škole. Vodič ovog izleta bio je naš Bajs kojem su se kao pomoćnici pridružili Anita, Rada, Zoran, Tomi, Pili, Krešo i Tome Prpa (poznat i kao Tom Samotnjak) što nas je dodatno razveselilo, jer Tome ima bogato planinarsko iskustvo i od njega svakako možemo puno toga naučiti.  

     Ekipa se okupila ispred prostorija društva u 7:30, te smo se nakon dogovora i ukrcavanja u automobile zaputili prema Kninu, gdje smo popili kavicu. To nam je već postala tradicija prije uspona.

     Nakon kave, ukrcavanje u automobile pa polako preko Gračaca put Crnopca. Nakon nekog vremena sa glavne ceste skrenuli smo na makadam, te smo se nakon par minuta laganog drndanja dovezli do šumarskog okretišta, parkirali automobile, na leđa stavili ruksake, pa lagano krenuli do našeg prvog cilja - Kolibe Tatekove družine.

     Uslijedio je mali predah, vađenje nepotrebnih stvari iz ruksaka, presvlačenje, a zatim smo ponovili izradu pojasa pomoću zamke, te uzlove koji bi nam mogli koristiti u avanturi u koju smo tek trebali krenuti.

     U 11 sati krenuli smo na stazu Malog princa. Put od Tatekove kolibe prema Malom Princu, vodio nas je kroz šumovito područje usred kojeg smo odjednom naišli na stijene s kojima kao da se priroda poigrala. Tu nailazimo i na našu prvu prepreku, naime na nekoliko mjesta na stazi bilo je poprilično leda, te smo morali napraviti gelendere kako bi lakše i sigurnije nastavili dalje.

     Na ovoj stazi do izražaja su došle prije svega naše vještine penjanja, spuštanja, provlačenja i hodanja po stijenama prepunim ponora, ponikvi i strmih litica. Ova poučna staza spada među zahtjevnije penjačke staze u Hrvatskoj. A na postojanju ove staze treba zahvaliti zadarskom planinaru Slavku Tomerlinu Tateku,koji je zajedno sa Zdenkom Morovićem (po kojemu je Zdenkova jama i dobila ime) oklinčao i markirao stazu. E baš ta Zdenkova jama, odnosno spuštanje u nju, oduzela nam je najviše vremena, ali je ostatak puta preko Šušnjevca, Slipog, Tisnog, pa Krivog klanca, te dalje preko Kičme, koja je osigurana sajlom, protekao bez problema. Pred samim Nebeskim vratima bilo je i par pokliznuća, ali bez većih posljedica.

     Nastavili smo dalje ispod Bilog kuka, te ponovno stigli do Tatekove kolibe. Tu smo iskoristili zasluženi odmor, marendali, presvukli se, pokupili svoju opremu, te lagano nizbrdo krenuli prema automobilima.

     Nakon malih poteškoća sa našim voznim parkom (tako to ide sa novim automobilima) ipak smo sretno stigli do lokalnog kafića u Gračacu. Ovim putem zahvaljujemo se vlasniku koji nas je oduševio svojom uslužnošću i srdačnošću.

     Naš slijedeći cilj trebao je biti izvor rijeke Zrmanje, jer nam je bilo žao ne iskoristiti do kraja ovako prekrasan dan, ali kako smo zbog navedenog prometala izgubili više vremena nego je trebalo, odustali smo od te ideje.

     Krenuli smo prema Drnišu, te uz pjesmu i šalu proletjeli preko Malovana, kad se odjednom ispred nas stvorila tabla na kojoj je pisalo Zrmanja. U tom trenutku naš automobil je izgubio kontrolu, te naglo skrenuo ulijevo. Vozila koja su bila iza nas u koloni počela su naglo kočiti, neka su uspjela skrenuti za nama, a neka su ipak bila prisiljena produžiti.

     I kako to kod nas obično biva, uz brzinski dogovor, jedan dio ekipe ipak je završio na izvoru rijeke Zrmanje. Ponovno smo protegnuli noge na 15-ak minuta, odradili fotosession, te nakon toga sretni i zadovoljni krenuli prema kućama.

     A za kraj mogu samo citirati čovjeka koji je u srcu ovog krševitog terena uredio jednu ovako predivnu stazu koja će nam, sigurna sam, dugo ostati u sijećanju: „Na ovom putu zapravo vrijeme prestaje postojati, jer vas ljepota krajolika toliko obuzme da sve drugo zaboravite.“ 

 

                                                                                                                            Sunčica Goleš

FaLang translation system by Faboba