Petak, 13.6. – kombi prvi polazak u 9:30. Društvo u kombiju kombinirano, sastavljeno je od trail ekipe (Nikola, Enzo i Mate) i planinara (Anamarija, Vlatka, Ivana i Josip)
Dana 13. lipnja, na blagdan sv. Ante i posljednji dan nastave, uputili smo se na izlet u Bosnu i Hercegovinu do planinarskog doma „Prijatelj prirode“ na planini Igman. Sutradan je planiran pohod po Visočici, odnosno sudjelovanje na Vučko trail 2025. Bio je to savršen način za zaokružiti još jednu nastavnu godinu: u dobrom društvu, u prirodi, i uz dašak povijesti.
Put nas je vodio preko Tomislavgrada i Jablanice uz kraća zadržavanja i uživanje u prekrasnim krajolicima Hercegovine. Kako smo se približavali Igmanu, planinski zrak i guste šume najavljivali su dolazak u pravo zeleno srce Bosne.
Po dolasku u planinarski dom dočekali su nas gostoljubivi domaćini uz rakijcu i srdačne osmijehe. Smještaj je bio jednostavan, ali ugodan – sve što je potrebno za pravu planinarsku atmosferu.
Planina Igman poznata je i po svojoj skijaškoj povijesti – upravo ovdje nalazi se dio staza na kojima su održane Zimske olimpijske igre 1984. godine - Sarajevo. Danas te staze, iako u nešto skromnijem stanju nego u vrijeme olimpijskog sjaja, još uvijek svjedoče o veličanstvenoj sportskoj prošlosti. Neki dijelovi infrastrukture su zapušteni, priroda ih polako preuzima, dajući cijelom mjestu nostalgičan, ali i neodoljiv šarm.
Posebno nas je impesionirala skakaonica od 90m na Malom polju koja je vidljiva iz planinarskog doma. Nismo mogli odoliti da je ne obiđemo, a bome i da se popnemo na nju. Vratila su se tako sjećanja na davnu 84’ kada sam kao petašić crtala Vučka na satu likovnoga kod učiteljice Blanke. Trail ekipa brzo se uspela stazom do samoga vrha. Nas troje, teke starijih, polako smo se uspinjali i uživali u svakom pogledu. Uspeli smo nešto više od polovice staze, taman do stepenica koje je zub vremena dobrano načeo. Odlučili smo zadržati snagu za sutra, pa smo se zadržali na toj visini svak u svojim mislima:
„Eh da mi je biti ptica sokol, pa se spustiti niz ovu padinu u niskome letu, osjetiti moć visine i slobode, pa se vinuti u nebesa i nadletjeti sve vrhove ovih planina. Eh da mi je biti ptica sokol gdje stoluje Igman planina iz koje izvire voda studena. Eh da mi je biti ptica sokol!“ Ali fizika kaže drugačije, samo jedan krivi korak po toj strmini i zaustaviti se više ne možeš. Pad ti je neminovan, gravitacija vuče prema dolje. Jer čovjek si i dobro je ako se dočekaš četveronoške i zaustaviš na vrijeme. Padneš li, i nastaviš se stazom klizati, tada ćeš stazu iskusiti s popriličnim trenjem. Ma ne želim niti razmišljati kako bi se proveli u slučaju proklizavanja, pa se nas troje nakon kratkog zanosa vratišmo do postolja za dodjelu medalja. Vlatka je dobila zlatnu medalju, ja srebrenu, a Joso brončanu. Za kraj ovog uzbudljivog pohoda na skakonicu, počastio nas je srndać sprintajući preko livada, pa pravac u šumu.
Nastavak večeri proveli smo uz druženje i razgovor, s pogledom na šumske obrise Igmana pod zvjezdanim nebom. Sada nam se pridružila ekipa iz drugog kombija koja je krenula u ranim, popodnevnim satima.
Ovaj izlet ostat će nam u sjećanju ne samo kao početak ljeta, već i kao dan ispunjen zajedništvom, prirodom i zahvalnošću – obilježen radošću zadnjeg nastavnog dana i duhovnom toplinom i zaštitom sv. Ante.
Ivana Grabić-Marin
Vito, Vučko i 12 veličanstvenih: priča s Visočice"
Ako mislite da je 8 sati hodanja po planini pretjerano – u pravu ste. Planinarenje na Visočici u Bosni i Hercegovini, s ciljem na vrh Vito (1960 m/nv) i do bivka „Zoran Šimić“ bilo je sve samo ne dosadno: smijeh, znoj, trkači Vučko traila, lokalni pas čuvar, jedan hodač Via Dinarice i... olimpijska skakaonica.:)
Naša vesela družina – 12 planinara (Nada, Marina, Ivana, Vlatka, Matea, Martina, Noela... za kolegu koji brka imena, Mihaela, Anamarija, Elza, Darija, Josip i Božo – krenula je rano, puna entuzijazma.Hodali smo oko 8 sati, savladali 900 metara visinske razlike, toliko da sam se po tko zna koji put pitala : „ Šta mi je ovo tribalo“? Ali, kad dođeš na vrh sve zaboraviš jer te priroda nagradi pogledima , koji oduzimaju dah. Pogled na Bjelašnicu ,Treskavicu, Prenj , Opservatorijum , Lukomir i impresivni kanjon Rakitnice – pravi su katalog bosanske planinske lipote.
Na stazi smo dijelili zrak i znoj s natjecateljima Vučko Traila – koji su trčali 60 i 100 km, a mi smo ih podržavali „Ajmooo, bravooo... dok smo odmarali ispod vrha Vito i pozirali za fotke. Tu smo susreli i hodača Via Dinarice – simpatični Antonio iz Zadra, hoda već više od mjesec dana, pridružio nam se u odmoru. Kaže da je potrošio svu hranu, pa dijelimo s njim hranu, piće, a i kekse, za koje nismo odmah priznali da imamo J i pokoju motivacijsku riječ (iako je izgledalo kao da je on puno motiviraniji od nas).
Dalje dolazimo do bivka „ Zoran Šimić“, idealna točka za još jedan predah. Ovaj bivak je jedan od 10 najboljih arhitektonskih projekata na svijetu za 2020.g.Tu je ujedno i okrepa i kontrolna točka Vučko traila, simpatične cure nude nas okrepom, znaju dio ekipe s Promina traila, a kažu i bile su nekoliko puta u našem domu na Promini.Nakon silaska i šetnje pašnjacima, prolazeći preko potoka, došli smo do stećaka (nadgrobni spomenici) koji su da bi se zaštitili i sačuvali od zaborava proglašeni Nacionalnim spomenikom BiH. Cijelim putem prati nas pas čuvar , čije stado ovaca gledamo na okolnim pašnjacima, pa se zezamo je li nas voli više od svojih ovčica kad nas tako prati ili brani svoje stado od ruksaka i planinarskih štapova. I tako uživajući u pogledima spuštamo se do ceste i čekamo prijevoz. Dok kolega stopira i ide po kombi, mi ostali smo odabrali livadu i hladovinu, ležanje kao da smo u kampanji za antistres terapiju J, tu i je i naš pas čuvar. A jedna od naših članica iskoristila je priliku da ubere majčinu dušicu za čaj. Nakon 8 sati hoda, šta drugo raditi?
Dan smo zaokružili povratkom u planinarski dom – naša domaćica nas je dočekala s domaćim, toplim, ručno razvaljanim tijestom za pite od mesa, sira i krumpira. Kad si u Bosni kako drukčije završiti dan, nego s pitom!
Druženje uz večeru začinila je nova legenda: naša kolegica iz “prvog kombija“ dan prije uspila je isprobati olimpijsku skakaonicu. Ne namjerno. Srećom, završila je sa par ogrebotina, razbijenim čelom i pokojim zubom, te i neslužbenom titulom “Vučko 2025.” Smijali smo se, brinuli i zaključili dogodine dolazimo opet ovdje. Ista planina, drugi vrh, nova priča. Možda i ista pita.:)
Darija Kulušić
Vučko trail 2025 – sportska divizija Prominatraila
Dogodio se konačno i taj dan. Zvijezde su se posložile , a planeti su bili u idealnoj putanji. Svemir je odgovorio i dopustio nam da odemo na Vučko trail. Najjaču trail zabavu u regiji Balkana.
Već koju godinu Ante, Mate, Nikola i najmlađi Enzo poneseni i pojedeni životom odgađali su odlazak na Vučka. A utrka i ljudi oko nje su nam dragi i bitni i bio bi red da se odužimo bar jednim posjetom. I zato je pala odluka da je krajnje vrijeme za jedan klupski nastup.
Karavana je krenula u jutarnjim satima ispred prostorija Planinarskog društva. Loša vijest pred polazak malo nas je demotivirala , ali takav je život i iz problema uvijek iziđemo pametniji i iskusniji. Naime Ante se dugo spremao za svoju prvu službenu ULTRU, no jedan od planeta mu nije bio naklonjen. Temperatura, antibiotici, infuzija i svašta nešto bili su dovoljni da otkaže svoju prvu stotku.
U kombiju ipak vedra atmosfera pred ulazak u Sinj. Uz lagan gas prvo stajanje Prodex radi opskrbe pa zatim Hajdučke vrleti da uz kavicu ostatku planinarske ekipe prepričamo scenarij kaubojskih filmova iz poznatog westerna Čvrsnica trail. Vlatka, Ivana, Josip i Anamarija donijeli su zaključak da nismo normalni.
Dalje klasika, Jablanica, Konjic, Hadžići i uzbrdo na Igman planinu. Igman je zapravo planina u središnjoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se jugozapadno od Sarajeva, okružujući planinu Bjelašnicu i dio grada, Ilidžu. Najviša točka Igmana je visoka 1647 metara, čineći je najmanjom od sarajevskih planina. Po dolasku u prekrasan dom na preko 1300m/nv nazvan „Prijatelji prirode“ dočekuju nas domaćica i domaćin Adija i Sabahudin i mazljiva čuvarica belgijanka Donna.
Brzinski ručak iz ruksaka (satrali smo Vlatki sve što je ponijela, a ni ostale nismo štedjeli) i pravac na Igman jer valjalo je prokrviti noge dan prije utrke. Mate je bio najviše potkovan informacijama o sportu. Među ostalim i 14. zimskim Olimpijskim igrama koje su se odigrale baš na ovim lokacijama 1984. godine. Znao je svaki detalj o tim igrama, a mi smo pomno slušali i propitivali. Poveo nas je na 90 metarsku skijašku skakaonicu koju smo nas trojica i malo Anamarija uspješno uspeli unatoč nenormalnom nagibu.
Čari tog nagiba osjetila je Vlatka koja se zaigrana uspravila na vrhu „slijetne zone“ te krenula trkom nizbrdo. Nije to dugo trajalo jer ju je gravitacija uzela pod svoje i smotala je po travi kao što majka umata dijete za hladnog vremena. Udarenu i dezorijentiranu ubrzo je vratio u balans Enzo koji je vidno bio zabrinut te joj je postavljao pitanja dok god nije došla sebi. Nije bilo trajnih posljedica po našu „leteću Vlatku“.
Igman je inače još i danas popularno odredište za planinarenje i skijanje. Tijekom spomenutih 14. zimskih Olimpijskih igara, bila je glavna planina korištena za olimpijske događaje, uz Jahorinu, Trebević i Bjelašnicu. Još uvijek dosta građevina na Igmanu svjedoči i datira iz tog vremena, ali većina se suočila s posljedicama rata iz 1990-ih te su sve na žalost u oronulom stanju i samo tihi svjedoci najveće sportske priredbe na svijetu… Danas je Igman ipak jedna od vodećih turističkih atrakcija Sarajeva.
Nakon skijaške avanture i dolaska drugog kombija koji su se malo zadržali jer su „istraživali“ okolni teren zaputili smo se na Javorov do po startne pakete i brojeve za sutrašnju utrku. Kakav je to doček bio. Puno poznatih lica, kao da se sav trailaški svijet slio u ovu malu udolinu. Pretpostavljate trajalo je i to dok smo se svima javili i obnovili prijateljstva.
Došli smo i do skoro deset sati po noći pa je bio i red da uz sve ostale ispratimo Danu, Ziggija ,Alena i Mihovila ( koji nam je bio susjed u domu) uz sve ostale prijatelje na avanturu znanu po imenu „crna stotka“. Nesmiljenu utrku na kojoj je trebao biti i naš Ante.
Nakon ispraćaja i navijanja brzo u dom na „čorbicu“, klepe i uštipkr koje nam je pripremila domaćica Adija.
Sutradan domaćin Sabahudin nas sjeda u „moćnog audija“ jer mi je noć prije prepričao sve petljanije i zavrzlame oko tog obožavanog vozila pa smo zaključili da je moćan. Izlaskom na glavnu cestu Sabahudin iscijepa sve do pete brzine u stilu Colin MCrea i već se vidimo na slijetnoj zoni ispod 90 metarske skakaonice. Ja krenu vikati da uspori jer ne volim brzu vožnju, a na to će meni Sabahudin „Pa reko sam ti da ima 170 konja, ta sinoć smo pričali“. Pogledao sam Matu, Enza i Miću (trkač iz Srbije, susjed u domu). Jedan je skoro odvalio ručku za držanje , a Enzo je Mati i Mići zario ruke u bedra kao mladi orao pandže kad uhvati svoju prvu pastrvu u planinskom potoku. Zagrijavanje nam nije bilo potrebno jer je puls svima bio već u crvenom, a neki od nas su osjetili i blagu mučninu.
Sami start utrke bio je nešto posebno. Masivan, pozitivan, nabrijan, a opet topao domaćinski i originalan za ovu utrku i događaj. Da ne davimo svakim metrom staze reći ćemo da smo pretrčali travnate proplanke, prošuljali se kroz kamenite gromače, salijetali kroz bukove i grabove šume, pili sa planinskih izvora najljepšu vodu na svijetu, posjetili najviše naseljeno selo u BiH Lukomir. Iz istog se spustili kroz drugi najdublji, kanjon Rakitnice, u Europi te nakon prženja na suncu našli svoj mir u savršeno hladnom i sjenovitom singlu kroz šumske obronke Bjelašnice. Sva trojica kao i svih tisuću sudionika dočekani smo jednako sa istom važnosti i pijetetima.
Taj Vučko, slušao sam dosta o njemu , al evo iz prve ruke nadmašio je moja skromna očekivanja.
Nakon utrke prva pomoć „paštašuta“ pa domaći burek, pite, „čorbica“ i picipalji. Kad je fešta nek je fešta. I to Sarajevsko pivo… gasi svaki plamen.
Sutradan nakon pakiranja napravili smo opet kratak đir do obližnjeg izvora, pozdravili 30 metarske jele, prokrvili noge i krenuli put Sarajeva. Dinamična ekipa rasporedila se po cijelom Sarajevu od Baščaršije do Trebevića sa krajnjom destinacijom „KOD ŽELJE“ točno u podne.
Tako i bi. Čevapi, baklava, kava i put pod noge. Na putu još tri stajanja. Viseći most sa jednom trakom za vozila što je fenomen gradnje na onako trusnom i invazivnom obalnom pojasu Neretve uz Konjic, zatim most iz bitke na Neretvi u Jablanici te tekija na Vrilu pored Mostara koje nas je osvježilo i pripremilo za daljnji put.
Mogao bih pisati do sutra sve zgode i pošalice, sva smijanja i davljenja od smijeha u kombiju no mogu samo zaključiti ovo „Sa ovakvom ekipom i na kraj svijeta“. A Vučko? To bi trebala postati tradicija , a i Anti smo dužni neka si upiše i tu ultra resku u svoju škrinjicu za verse ili što milenijalci kažu bucket list. Jer smatram da bi mu ova baš trebala biti prva da je se sjeća cijeli život.
Nikola Perlić
