Pohod na Hvar (Pharos) – Dani planinara Dalmacije 2024.
Nakon ljetne stanke planinarenja kada se treniralo pri nula metara nadmorske visine (čitaj odmaranje i rekreiranje uz more - izležavanje) moj prvi i ozbiljniji pohod na visine usljedio je od 11. – 13.10. na Hvar.
Upoznati otok lavande, pješačiti najsunčanijim otokom hrvatske, prošetati najvećim trgom u Dalmaciji - hvarskom Pjacom, bila je želja nas petnaestak članova društva.
Vremenska prognoza javljala je obilje sunca pa se moglo predpostaviti da će to biti uzbudljiv vikend s mnošto planinara iz Dalmacije, ali i šire. Na naše iznenađenje bilo ih je iz 61 društva, preko 720 planinara. Još veće iznenađenje bio je sportski događaj koji je okupio svitu cilog svita - svjetsko prvenstvo Spartan. U tri dana održavanja natjecanja grad je posjetilo više od 2.500 natjecatelja iz 36 zemalja svijeta. Bilo je tu članova organizacije, volonteri, članovi TV produkcija, te članovi javnih ustanova - policije, HGSS-a, vatrogasaca, ..., ma nema kojih nije bilo. U tom šušuru, bezvremenskoj ljepoti Hvara nekako se i moja malenkost činila važna. U jednom trenutku pri dodjeli nagrada našla sam se u prvom redu snimljena televizijskom kamerom na velikom platnu iza svjetskih prvaka. Moj kolega planinar, inače dobri duh društva, Čavala, iznenađen mojom „pojavom“ samo je zaključio: „Zagora“!! (čitaj: snađe se i nađe uvijek gdje i kada treba bez obzira na uvjete).
Petak 11.10. u ranim popodnevnim satima krećemo put Splita. Nešto smo u startu malo kasnili pa se promišljalo hoćemo li uhvatiti katamaran. A i petak je, Zagora kreće kući pa su gužve na ulazu u grad poprilične. Vozači Božo i supermen Zvone vješto ih zaobilaze, ostavljaju nas u trajektnoj luci, parkiraju i brzo se priključuju veseloj grupi. Katamaran spušta rampu, a mi opet, ko pravi zagorani ulovišmo prva mjesta kao bi uživali u pogledu. Put kratko traje, uzbuđenje je na vrhuncu i uplovljavanje u luku za tren je došao. Pogledom na Hvar prisjećam se Oliverovih stihova i izgovaram:
„A vidi ovo more, a vidi sunca, a vidi lipote....
A vidi šušura, vidi mladosti, vidi gušta, pa to nije normalno...“
Raspremanje u obližnjem hostelu, cirkusanje kako će netko od nas dijeliti sobu sa možebitnim spartancima, kratka šetnja starim gradom i počinak (uz obilje smijeha u susjednoj sobi) zaključili su današnji dan.
Subota, 12.10. počinje ranim ustajanjem. Neki su dobrano budni i prije budilice, a neki su tek zaspali prije budilice. Pije se kava mutilica na brzinu, pospremaju zadnji detalji za pohod.
Prva grupa, njih petero iz našeg društva kreće u 6:30 s autobusnog kolodvora na rutu dugu 14 km s usponom cca 600 mnv: Vrisnik – Sv. Nikola - Dol. Nedugo nakon polaska, na uskom dijelu staze, jedan od vodiča pobrojio je 206 planinara.
Staza je u početku strma, kreće se kroz nisku šumu. Na mjestima gdje bi se staza otvorila pogled je sezao preko Brača sve do Biokova. Nakon savladavanja prve strmine, prolazeći ispod stijene koju domaćini nazivaju Indijanac, slijedi prva stanka. Nastavlja se uskom stazom, putem je raslinje škrto, većinom makija, poneki bor, lavanda i smilje. Nakon planinarske staze kolona planinara se kreće makadamom slijedećih 4 kilometra do početka slijedeće strmine, odnosno uspona na vrh Sv. Nikola. Na tom strmom dijelu bez većeg raslinja, pri pogledu unatrag nepregledna kolona planinara doimala se impresivno. Uspevši se na vrh, na kojem je slikovita kapela sv. Nikole iz 15. stoljeća slijedi duža pauza, slikavanje, marenda, druženje s poznatim planinarima. Pogled puca na sve okolne otoke (Brač, Vis, Korčula), poluotok Pelješac i na Biokovo. Poseban doživljaj je bio pogled na načičkane Paklinske otoke ispred grada Hvara. Nakon pauze slijedi spust, uglavnom makadamom. Silaskom s makadama planinarska staza vodi preko stare ilirske utvrde Purkin kuk, kraj koje se radi kratka stanka pred završni spust planinarskom stazom u selo Dol, gdje je čekao autobus za povratak u Hvar. Svi su uspješno odradili svoju dionicu što potkrepljuju fotkom na kojoj su nasmiješeni i veseli.
Druga grupa, nas šestero sa još približno sto sedamdeset planinara krećemo s Pjace na dionicu dugu 13 km: Milna – Motokit – Velo Grablje.
Prvi, kraći dio staze vodi nas šetnicom uz more, potom uspon uz stepenice i ulazak u borovu šumu kada jedan za drugim kročimo uskim puteljkom. Gazimo klasičan dalmatinski krš, negdje uža, negdje šira staza, ali pogled ispred sebe je konstatan. Ponovo izlazak na more, vadimo mobitele i slikajemo, ali stajanja nema. Fotke nastaju hodajući, jer ljepotu pogleda na Paklinske otoke - skupina malih razvedenih otoka, jugozapadno od grada, malo koga ostavljaju ravnodušna. Spuštamo se prema Milni i radimo prvu pauzu. Odmor je kratak, dvadesetak minuta da se ne ohladimo. A ohladiti se i ne možeš, osim da uskočiš u more. Sunce se dobrano vuče prema zenitu, vruće je, ali naprijed se mora. Sada slijedi onaj teži dio puta, uspon. Izlazimo na makadamski put a uokolo nas maslinici. Maslina još nije obrana, a čvrsto vjerujem da je ima tko brati. U susret nam pristižu spartanci – trkači, bodrimo ih, hrabrimo. Neki nas pozdravljaju rječju, drugi motima. Čudimo se njihovoj snazi, izdržljivosti, motivaciji. Stižemo do Malog Grablja, napušteno selo bez vidljivih naznaka da bi moglo biti obnovljeno. A lijepo je, smjestilo se u malu kotlinu, u zavjetrinu. Kratka pauza i ponovni ulazak u šumu. Staza je strma, paziti se treba gdje ugaziti, a pogled te vuče na to napušteno mjesto. Izlazimo iz šume, nastavljamo stazom kroz makiju i onda po zvizdanu na najviši vrh ove ture. Neki planinari su nas sačekali ispod samog vrha koji je poprilično strm i stjenovit. Izmjenjivale su se grupe za fotkanje podno raspela. Posjedasmo uokolo tražeći vodu i neko osvježenje. Silazak je bio nešto brži, ali opreza nikad dosta, puno je tu bilo planinara oko jedne točke. Nastavljamo prema Velom Grablju, jedemo planike i rogače što nas mame sa strane. Planike jedem prvi put, mediteranska je to biljka s žutim do crvenim, jestivim plodovima koji dozrijevaju upravo sada. Velo Grablje također je bilo napušteno mjesto, ali se pomalo budi, obnovljaju se kamene kuće, život se polako vraća. Oduševljava nas arhitektura slikovitih kamenih kuća i dvorišta, a šetnjom kroz njegove simpatične uske uličice doživjeli smo dašak prošlog vremena. Vodič nam je kratko ispričao par crtica o mjestu, a svakako je za spomenuti onu o „Levandi“ – sorti vinove loze. Napuštamo selo, svladavamo par serpentina i eto nas na cesti gdje nas čeka autobus.
U popodnevnim satima svi se okupljamo na tvrđavi Veneranda gdje je uslijedio ručak, sastanak planinarskih društava, dodjela zahvala, tombola, a potom i zabava uz lokalni bend. Bilo je tu susreta sa dragim ljudima, plesa, smjeha i svega dobroga što čine ovakva okupljanja.
Nedjelja, 13.10. malo se duže spavalo. Sada se prva kava pije natenane. Neki su pošli na vođene ture oko grada, dok su drugi radije popili drugu kavu na Pjaci uživajući u šušuru grada. Brzo su prošle jutarnje ure i kući se u Zagoru valja poći. Katamaran u minutu točan, putnika više nego mjesta, a naša grupa upada ponovo prva. Okrećem se još jednom prema Hvaru i hvatam zadnji pogled grada do nekog drugog sureta!
Hvala našoj Dariji na ovako fantastično organiziranom izletu i planinarenju, vozačima na sigurnoj vožnji. Hvala cijeloj grupi na ugodnom druženju i smijehu.
Ivana Grabić-Marin