DRNIŠKI PLANINARI 50 + u DOLOMITIMA NA 3000 +
Sedmero planinara iz PD Promina Drniš ( u omjeru 6:1 u korist dama) uputilo se 24.7. u ranim jutarnjim satima kombijem prema talijanskim Dolomitima. Cilj? Tri dana planinarenja i druženja.
Putovanje prema Italiji bilo je u znaku smijanja, priča, recepata i interne gastronomske edukacije. Tako smo saznali da je čorbuljak zapravo kiseli kupus s kobasicama, a da srdele na karti znači srdele pečene na papiru za pečenje. Jedna od kolegica je prepričava svoje jelovnike jer njeni mlađi članovi se hrane zdravo pa i ona s njima, što je dalo dodatnu dimenziju kulinarskim raspravama. Smijanja nije falilo.
Nakon dolaska Lorenzago kratka šetnja mjestom, kupovina još nekih sitnica i smještaj u naš apartman.
Mjesta u Dolomitima koja smo posjetili i kroz koja smo se vozili su u pravom alpskom stilu, sve redom prekrasne drvene kuće s raskošnim balkonima punim cvića, zelenih okućnica i šume koje smiruju pogled. Doslovno idila.
Nakon raspakiranja uslijedilo je dogovaranje oko rasporeda spavanja. Bračni par je dobio bračnu sobu, dok su ostali podijeljeni po praktičnim kriterijima: oni koji hrču, oni koji ne hrču i oni koji misle da ne hrču.
Dvije najodlučnije odmah su se javile za dnevni boravak, a u kojem je tribala jedna spavati, pa se kasnije do odlaska na spavanje ponavljalo između njih dvije. „ A tko će u dnevni boravak?“ 😊
Malo ranije odlazimo na spavanje jer sutra nas čeka Piz Boe.
Ujutro smo krenuli prema masivu Sella s ciljem da popnemo najviši vrh te skupine Piz Boe 3152 mnv.
Uspon smo počeli iz Passo Pordoi u kojem smo najprije popili kavu i pojeli najbolje kroasane ikad.
Te smo nastavili pješice stazom koja vodi kroz stjenovit tren, blatnjavom stazom s dosta serpentina i sipara. Vrime nam nije išlo na ruku, lagana kiša nas je pratila cijelim putem ,ali raspoloženje je bilo na visini. Kratku pauzu i okrjepu napravili smo u domu Rifugio Forcela Pordoi, koji je došao kao naručen u tom trenu.Dalje smo nastavili stazom koja je je bila nešto strmija s nekoliko dionica osiguranim sajlama. Sajle nisu bile puno tehnički zahtjevne ali je trebao dodatan oprez, jer su stijene bile skliske zbog kiše.
Kako smo se penjali prema vrhu, vrijeme se kvarilo, sitna kiša prelazila je u maglu , koja nam je uzela vidike. Ipak , osjećaj da smo na vrhu, na 3152 mnv, okruženi oblacima bio je poseban, znajući da smo prošli i kišu i maglu. Ponosni jer danas do ovog vrha nismo došli samo nogama nego i zajedničkim duhom.
Na vrhu smo planirali dulji predah u domu, ali nas je vrijeme požurilo natrag. Sljedilo je brzo fotografiranje i povratak.
Uspon smo zaokružili odlaskom do vrha Sas de Pordoi 2950 mnv na kojem je Rifugio Maria i vožnjom žičarom kao savršen završetak uspona s pogledom iz ptičje perspektive.
Ovdje vlada prava planinarska sezona, gužve su na stazama, na nekim dionicama kolone planinara, ali nažalost i nekoliko helikopterskih spašavanja kojima smo uživo svjedočili.
Ozbiljnost ture zato ne treba podcijeniti – platiti osiguranje je itekako preporučljivo.
Nakon svega slijedi zasluženi dio dana. U akciju tada stupa naša stara članica koja se opet vraća planinarenju i jedina nije 50+:😊 naša digitalna izviđačica ovog putovanja, koja uz pomoć interneta pronalazi restoran s provjereno dobrom spizom, večera prolazi u smijanju i prepričavanju zgoda tog dana. U apartman se vraćamo siti, umorni i puni dojmova.
Drugi dan započinjemo laganom šetnjom i jutarnjom kavom u Cortina d Ampezzo, gradiću koji odiše planinarskim ozračjem. Šetnja glavnom ulicom ostavlja dojam da ste u srcu planinarske metropole. Sve vrvi od dućana s planinarskom opremom, terase kafića i ulice prepune planinara.
Mi smo naravno iskoristili priliku za malo šopingiranja, puno fotkanja i zasluženu kavicu uz pogled na okolne vrhove.
Nakon tog smo se uputili prema Lago di Sorapis, bajkovitom jezeru tirkizne boje, smještenom u kamenitom okruženju na oko 1900 mnv. Iako nema puno visinske razlike, oko 330 m, staza je tehnički zahtjevna zbog skliskosti i blata.
Putem se prolazi na nekoliko mjesta tik uz slapove i izvore, koji te poškrope taman za pravo osvježenje.
Dolazak do samog jezera ostavlja bez daha. Boja vode toliko nestvarna, tirkizno jezero smješteno među strmim stijenama, kao skriveni dragulj Dolomita.
Netko od ekipe je komentirao: „Ovo nije pogled za Instagram, ovo je pogled za dušu“. Ova staza nije baš šetnja, ali prizor je vrijedan svakog koraka.
Oko jezera gužva , puno planinara, leže po stijenama, fotkaju se i uživaju, gledamo curu koja doslovno plače od od prizora koji je ugledala.
Odmor, fotke, tišina, sunce … sve ujednom trenutku.
Po povratku svratili smo u dom , gdje smo se okrijepili, opet štrudelom od jabuka, ovaj put i sa šlagom, toliko dobrim da smo zaboravili i umor.
Čujemo hrvatski govor, pa kreće ćakula s ekipom, oni iz Zagreba i momak iz Šibenika, zaključujemo lipo je sresti svoje ljude.
Po povratku u mjesto, slijedi odlazak na večeru. Ovaj put divljač, ramstek i sl. Konkretna jela za konkretan umor. Jedna članica poznata po finom nepcu i visokom kriteriju izbirljivosti uzela je carbonaru koja joj naravno nije sjela jer je po pravom talijanskom receptu „sa skoro sirovim jajem“. Nije to carbonara „po hrvatski“. 😊 Brzo je riješeno pijatom od kolegice. Jer ekipa sve dijeli, i vrhove i večere!
U apartmanu nastavak druženja, čašica, analiza dana i mini predstava u režiji umornih planinara. I tako dok nas, opravdano, kolegica koja spava u dnevnom boravku nije potirala, ne zbog reda već zato što želi svoj kauč i san.
Nastavak je uslijedio u sobi dok nas san nije sustigao i to brže nego smo mislili.
Kolegica u dnevnom nije imala samo kauč, imala je i pravila.
A dnevni je bio srce logistike , gomila ruksaka… gojzerica… kabanica.. rezervne odjeće i svega što jedno planinarsko putovanje nosi.
Kako je svaki dan bio kišan ili blatnjav tribalo je svu tu robu osušiti, ali u dnevni ni slučajno. 😊Nema kompromisa. Tako je u jednoj sobi improvizirana instalacija na kojoj se sušila roba dok nas nema , a za slijedeći dan.
Zadnji dan je rezerviran za najpoznatiju panoramsku turu Dolomita, obilazak Tre Cime di Lavaredo. Ove tri stijene simbol su cijelog područja, a kružna staza oko njih jedna je od najpoznatijih u Alpama.
Ovdje je potrebno unaprijed rezervirati parking da bi mogli doći, tako smo mi obzirom da je parking rezerviran 15 dana ranije, uredno stigli do početne točke uspona odmah iznad doma Rifugio Auronzo , gdje smo na parkingu ostavili kombi.
Uspon nije zahtjevan, ali pogledi koji se pružaju na svakom koraku su očaravajući. S jedne strane monumentalne stijene, s druge doline, oblaci, pašnjaci s kravama i planinski zrak koji ti resetira misli.
Na domovima i vrhovima kao uvijek ostavili smo naljepnice našeg društva , a na Tre Cime pronašli i staru, koju su ostavili naši članovi prije nekoliko godina.
I ovdje smo uz strane turiste na stazama, čuli hrvatski jezik, pozdravili se i kratko popričali s našima.
Kružnu stazo oko Tre Cime dopunili smo usponom do znamenitog vojnog tunela „Galleria Paterna“ dugačkog 600 m/visinske razlike 100 m, ostavštinu iz Prvog svjetskog rata, isklesan duboko kroz stijenu. Hladan, mračan s nebrojeno stepenica, strm i uzak, na nekim dijelovima s jako niskim svodom da se jedva provučeš. Pravi povratak u prošlost, služio je kao sklonište odnosno rov za vojnike. Ovaj tunel iskopan je ručno. Neki su ga prošli s čeonom lampom neki uz bliceve mobitela, a neki s nadom da je kraj tunela blizu. Izlaz iz tunela ima pogled koji je vjerojatno najlipši na cijeloj turi. To je loakcija na kojoj se morate fotkati.
Po povratku kroz tunel začuje se panično glas naše kolegice da je izgubila naočale i nadodaje ne bilo koje, dioptrijske sunčane , tek ih kupila i koštaju 500 eura.
Svi stajemo gledamo po podu , već se zamišljamo kako s čeonim tražimo po uskom i strmom tunelu naočale i taman u tom kaže ona da su joj u ruksaku.
Šta smo pomislili nećemo ni govoriti, ali netko je dobacio : „ Dobro da nisi rekla da su ti na glavi“.😊
Nakon silaska dočekala nas je Misurina. Misurina je predivno jezero , mirno, okruženo planinama koje se ogledaju u u vodi.
Prema legendi naziv je dobilo po djevojčici Misurini čije su suze zbog izgubljenog prstena stvorile ovo jezero. I zato kažu da je jezero posebno i čarobno, a oko njega se i danas osjeti ta neka mirnoća i ljepota, tuga.
U ovo smo se i sami uvjerili, kad smo sritni što smo na ravnom sjeli na piće,s licem u suncu i pivom, zasluženo!
Naravno ode nismo mogli zaobići suvenirnice pa smo prošetali kroz par , kupovali, njuškali. Suveniri s motivima Dolomita, razglednice, drveni magneti, kreme od planinskog bilja sve nas je mamilo.
Neki su uzeli uspomenu za sebe, neki za druge, a neki „za svaki slučaj“.
Povratkom u apartman naša digitalna izviđačica ponovno briljira. Otkriva još jedan restoran i to pun pogodak. Hrana odlična, atmosfera opuštena, a mi umorni ali puni dojmova.
Naš peti dan putovanja i pakiranje za povratak, ruksaci, vrećice, frižideri, suveniri , pola vrećice čarapa koje nisu za baciti i gledanje kako to sve stavit u torbu iz koje je izašlo.
Na putu prema kući svraćamo u Treviso i Palmanovu.
Treviso (Mala Venecija), grad lipih ulica i izloga, grad tiramisua. Lagana šetnja malim gradićem i nailazimo na trgovinu dječjim igračkama u kojoj je još i rasprodaja. U grupi imamo nekoliko baka i mladu mamu, recept za šoping na najjače :)
Raspametile se! Košare su se punile, za svako dite kupljena neka posebna igračka, a i ostali su uzeli poneku igračku za nećake.
U domovima nismo mogli odoliti kroasanima i štrudelu od jabuka, postali su dio rituala na svakom odmorištu.
Isto tako za dobru fotku nije bilo teško napraviti još koji metar i visinsku razliku više.
Po povratku smo stali na ručak u Sloveniji u restoranu „Pri Križmanu“, koji toplo preporučamo kad ste na ovoj ruti. Izvrsna domaća hrana , topla atmosfera i idealno mjesto za zaokružiti planinarsku avanturu.
Organizacija je bila odlična , svaki dan je bio precizno planiran po težini, dinamici i sadržaju. Pa smo zaključili da organizatorici nedostaje još samo plavi „đilet“ s onom oznakom markacije i kompasa.
Hvala za ovaj izlet i trud, di smo se prepustili i uživali u ljepotama Dolomita, dobro raspoloženje i energija svih nas je ovaj izlet učinila nezaboravnim i punim lipih uspomena.
Uz priču u kombiju je bio stick s glazbom i biranim pismama , a naša pisma koja nas je pratila od prvog kišnog dana bila je Čolina „Zagrli me jače, oluja se diže“ taman prigodna, pa se pjevušila svaki dan i u kombiju i na stazi.
Posebno hvala našem kolegi jedinom muškarcu među nama, koji je sve priživio bez gubitka živaca, šest žena, dva dana kiše, planine, šoping , fotkanje, Čolića i uz to vozio cijelim putem.
I za kraj tko nije bio u Dolomitima neka krene!
Tko je bio već nek planira novi put. I mi smo među njima. 😊
Jer Dolomiti su UNESCO biser, bajka i raj za ljubitelje prirode.
Dolomiti će vas zadiviti, iako je nas dočekala kiša i blato, pa magla koja isto ima svoju čar, svaki pogled, svaki uspon i trenutak bio je čarolija.
A da ne zaboravimo vrime nas je poslužilo. Uhvatili smo jedini pravi vikend između dva snježna vala taman toliko da se uspnemo i vratimo, prođemo sve planirano, prije nego su Dolomiti opet zabijelili. Planinarska srića? Ili dobra procjena termina? Možda jedno i drugo.
Do idućeg puta i novih avantura!
Darija Kulušić
