Za Uskrsni ponedjeljak bio je zakazan 4. izlet OPŠ. Nakon okupljanja na kolodvoru u 7 sati po kiši i sakrivanja od iste, dogovor je pao da je iduća stanica – kava na mostu, iliti dogovor „a kuda dalje.“ Naime, kako smo i sami vidjeli, prvotni plan odlaska na Biokovo do Bukovca pokazao se neizvediv zbog kombinacije kiše i snijega te (ne)imanja opreme školaraca. Tako nakon raznih prijedloga smo uz kavu smislili da je iduća postaja Promina.
A ku'ćeš lipše od onoga našega. Neki su time bili zadovoljni, neki baš i ne, ali većina je ipak mrmljala samo kako je za Prominu mogla i odspavati još malo... Tako u 8.15h veselo se upućujemo do doma na Promini. Nakon što smo odradili dva predavanja o opremi i bivakiranju te organizaciji svog boravka u planini, lagani doručak, prebrojavanje pljoski i degustaciju uskršnjih pogača, upućujemo se na vrh Promine. Vrijedne ruke naših kolegica iz PD-a su uspjele i zamiješati pispalje (za mene uštipke, što ličanka zna što su pispalji ili kako već) te Dini ostaviti upute da pazi na tijesto. I meso! Mi školarci, pojačani s predsjednikom i par iskusnih planinara i planinarki krećemo lagano prema vrhu oko 11 sati.
Kako mi školarci kao da imamo moto – obuci sve što imaš i još malo više, prva zaustavljanja su već vrlo brzo gdje smo se konačno raskomotili i krenuli nekim pravim tempom, uz zaustavljanje prije vrha kako bi prošli i bivakiranje u prirodi. Jedna cerada, 2 para štapova, kabanica i 4 zamke, čine čudo uvjerili smo se, čak za dvije osobe, a savjet dana je bio kad nam ovako nešto treba da je bitno samo znati dobro „ižinjati“. Tako smo svi imali sličnu misao „nedaj Bože da ja ovo moram sam slagati“. Bivak rušimo i nastavljamo dalje. Kiše nema, raspoloženje dobro, staza nekima poznata, nekima ne...
I tako u razmišljanju stižemo na vrh gdje nas dočekuje naša planina uz dobru buru koja čisti oblake, ali i naše misli. Brzinski se slikamo i odlučujemo da se u dom vraćamo dužom stazom i malo više obiđemo Prominu, što se je pokazalo naravno, vrlo dobro idejom jer čak i neki stariji članovi nisu došli nikada na vrh tom stazom. Obišli smo vrh, svratili smo u tunele koji su dio starih objekata na vrhu, vidjeli prominsko „crveno jezero“, pripitomili jednog malog guštera te samo lagano umorni i sretni došli u dom gdje nas je dočekala već spremna marenda.
Kako su neki bili u „kazni“, ti isti su se odmah uhvatili roštilja i krenuli peći meso i Tikvicu (da, jednina – neradni dani). Dok se je meso peklo, Tomi nam je pokazao još dva čvora i način kako raditi sidrište i kako praktično primjeniti čvorove. Iako nam je ovo najteži dio, isto tako je i najzanimljiviji. No zanimanje je naglo splaslo kad smo čuli da je meso gotovo.
Nakon ručka, oni najuporniji su još ponovili čvorove s Tomom i Kačkom, čuli priče i iskustva iz prve ruke i nakon toga u više grupica smo se uputili svojim kućama.
Izlet je bio naravno uspješan, koje znanje i uspomena više uz moto „Svuda pođi, al' na kraju na Prominu ipak dođi...“
Foto: Tom Samotnjak
Tekst: Martina Vujnović
