„Ljubav u Biteliću“ izlet na Mali Maglaj – Dinara
U nedjelju, 25. svibnja 2025. u 8:00 sati, nas devet planinara krenulo je iz Drniša na izlet prema jednom izuzetno dojmljivom vrhu Dinare – Malom Maglaju (1455mnv). Put nas je vodio preko Svilaje, kroz Vrliku i uz obalu Peručkog jezera. Priroda je uokolo bujna, zelenila svuda, a izvori Cetine slijevali su se u Peruču čineći vodenu oazu. Jutro je, vikend, prometa na cesti malo, pa smo se vozeći uz ograničenja uživali u nepreglednim ljepotama naše Dinare i Podinarja. Prelazimo Cetinu preko brane hidroelektrane i uzbrdo do sela Bitelić, dalje prema prostranoj visoravni Vrdovo gdje je planinarska kuća „Sveti Jakov“.
Dan je bio sunčan, ali vrlo buran i hladan – bura je nemilosrdno šibala proplanke i nanosila valove hladnoće, podsjećajući nas da je Dinaru uvijek potrebno poštovati. Ispred planinarske kuće kratko smo se ugrijali i okrijepili, navukli kape i rukavice (oni koji ih nisu vadili iz ruksaka) i polako uzbrdo makadamskom cestom do skorog skretanja prema vrhu. U stopu su nas pratila dva ljubimca naših planinara.
Staza je bila dobro označena i tehnički nezahtjevna, a hladna bura i naleti vjetra tjerali su nas da nađemo prvu zavjetrinu za predah. Nekako mi se Dinara činila pitoma i životopisna, iako je sivi kamen vapnenac dominirao. Tipični je to dinarski pejzaž – kamenjar prošaran planinskim travama i podikojim borom. Valjda ovo proljeće budi ono najljepše u prirodi i ljudima, pa smo se zaljubili u ovaj uspon nazvavši ga „Ljubav u Biteliću“.
Uspon je trajao oko dva sata. Na samom vrhu veličanstven pogled i jak vjetar koji nas tjera u zaklon. Nastranu bura, fotografirati se podno križa mora: sam, u paru i u grupi. Taj trenutak ovjekovječiti treba. Većina nas i dalje zastaje, čita tekst u podnožju križa: „ Nemoj me nikad zanijekat brate – niti se stidjet ove svete stijene! Ja sam umro za Hrvatsku i za Te; Ti živi Hrvatsku i živi mene“, ovo spomen obilježje podigli su hrvatski suborci ovoga kraja s obje strane Dinare, u spomen operacije „ZIMA 94“. Tražimo zaklon u bunkeru nedaleko od vrha, vadimo nešto za prizalogajiti, ali bura je nemislosrdana; valja poći i u zavjetrini podno vrha pošteno odmoriti.
S Malog Maglaja pogled se pruža u svim smjerovima: prema istoku se ističe Troglav, prema zapadu Svilaja i Promina, zrcali se Peručko jezero. U daljini se naziru Mosor, Kamešnica, ...
Silazak je nešto lakši, goni te vjetar i daje ubrzanje. Skoro smo u jednoj zaklonici pa posjedašmo i ruksake otvaramo. Nudi svatko svakoga svačim, a jedno pitanje: „Imaš li grickalica!“, i odgovor: Imam k.... !“ nasmija nas do suza. Naravno, sugovornik ove izjave nebi svjestan svoga odgovora, ali nama nije trebalo da se nastavimo dalje zezati i cerekati. To i je ono što planinarenju daje dodatnu pozitivu. Eto, tako je na nastao naslov ovog izleta „Ljubav u Biteliću“.
Po povratku u planinarsku kuću domaćini su nas ljubazno ugostili, muški dio ekipe je gradela, a mi smo odradile potrebno u kužini i zaposjele. Pozitivnu energiju prenijeli smo na planinare Bitelića, pa su nam obećali uzvratni posjet na Prominu.
Kako to obično biva, sve što je lijepo kratko traje! Napuštamo ovu prekrasnu visoravan i polako istim putem doma..
Zahvaljujem se našoj vodičkoj Ivani na izvrsno planiranom i uspješno realiziranom izletu. Šimi, Josi i Dariji hvala na dobroj organizaciji i pripremi gradela. Nikolini na slatkome i svima koji su osjetili ljubav u Biteliću!
Ivana Grabić-Marin
