(foto: Tom Samotnjak)
Prva postaja na kojoj smo stali, Dušice (1262m/nv), mjesto do kojeg sam skoro ispustila dušu, ali to nije bio ni početak.
Na Dušicama je pala marenda, svak vadi svoju teću, a u tećama nema čega nema, bilo je fino i slasno. Stvar je spasila pljoska, sa tekućim „eliksirom“ kao pogonsko gorivo jer grijanje nije bilo potrebno, sunce je granulo čim je ugledalo „puknutu“ ekipu, bili smo složni svi ko jedan, raštrkani u puuuunoo grupica, ali vodič je naglasio kako odvajanja NEMA ;) i toga smo se svi pridržavali ... čovjek uči dok je živ …
Ja sam bila spora, previše opreza nakon moje avanture sa pločicom i vidama u nozi moram priznati i zahvaliti se da je netko uvijek bio uz mene, na kraju smo nas dvije (cura koja je imala problema sa alergijom), jedna odvidana i jedna zavidana, pravila mi društvo. Samo penjanje na vrh Svetog brda bio je i naporan i strm i klizav i sveeee, ali kad god bi nekoga upitali koliko još ima čarobna riječ je bila „7 minuta“, ko ovdje nije poludija, taj stvarno nije normalan ...
Prije svakog novog uspona milijun i jedno pitanje, mogu li ja to, hoću li uspjeti i na samom usponu, a šta je meni ovo trebalo, ali moram priznati ima neki prkos koji me gura naprijed ... pozitivno okruženje, predivna priroda, dobra energija, punjenje baterija i na kraju krajeva ponos na samu sebe jer sam uspjela.
Zašto ga zovu Sveto brdo? Kažu da usred vremenskih nepogoda Sveto brdo prvi dobije svoj prsten ili aureolu oko vrha, a danas sam saznala jednu novu crticu o Svetom brdu, njegovo ime se prenosi još od Ilira, a pretpostavka je da su gore na vrhu imali svoj žrtvenik/svetište.Tako je i Sveto brdo na 1751 metar/nv „palo“, kažu da je jedan od najljepših velebitskih i hrvatskih vidikovaca , a ja sam guštala. Pogled nije bio poseban jer smo se našli pod kapom magle, ali dok smo se penjali i spuštali prst pred nosom smo jako dobro vidjeli i s vremena na vrijeme Novigradsko more, Maslenica … i još neka mista kojima ja da me ubiješ ne mogu zapamtiti ime.
Povratak je bio preko Tulovih greda koje izazivaju strahopoštovanje i poručuju, ovdje mi vladamo, a ti si malen čovječe i pazi na svoje ponašanje. Iako se nismo popeli na Tulove grede pao je dogovor da se vraćamo u neko skoro vrijeme. Sunce nas je na povratku počastilo predivnim zalaskom u zlatno crvenim bojicama :)
A Svetac poručuje: „NITI JEDAN PUT NIJE TOLIKO DUG AKO GA ZNAŠ DOBRO SKRATITI“
Sanja Kljajić
