PREZID – VELIKI CRNOPAC – VELIKI BAT NA CRNOPCU – TATEKOVO SKLONIŠTE
Nedjelja, 24. listopada 2021. zasigurno će ostati duboko urezana u sjećanja svih sudionika ove avanture. Naša opća planinarska škola i nekoliko članova društva (Edita Knežević, Ena Poljičak, Vlatka Duilo) uputili su se prema Crnopcu.Na samom početku odradili smo već poznatu tradiciju – okupljanje, vožnja i prva kava.
Na Prezidu ponad Gračaca parkiramo kombi odmah do markiranog i tablom obilježenog početka staze, evidentiramo prisutnost zajedničkom fotografijom i počinjemo naš put. Čim smo zašli u šumu, osjećali smo se kao da smo u nekom novom svijetu. Velebit je takav – budi u vama osjećaje kojima se niste nadali te vam se čini kao da ste u zemlji snova.
Vođeni našim vodičem, Božom Strunjom, koračali smo školski, jedno iza drugoga. Svi smo nasmijani, puni energije i upijamo svu ljepotu prirode koja nas okružuje. Nakon nekog vremena vizure koje nas okružuju poprimaju sasvim nove oblike. Šuma ostaje iza nas, a ispred nas samo kamen. Sav onaj bajkoviti svijet promijenio se u trenutku te shvaćamo da nas je u ovaj kameniti svijet doveo trenutak nepažnje.
Nalazili smo se na stazi koja nije bila planirana, ali odlučujemo da nema povratka. Već nakon prelaska prve veće uzvišice, otprilike na pola uspona, naišli smo na jake udare bure koji su najavili otežano kretanje po hrbtu Crnopca. Uskoro se nalazimo ispod samoga vrha Veliki Crnopac (1402). Dio grupe odlučuje popeti se na sami vrh, a drugi dio pušta strahu od udara bure da prevlada i ostaje na sigurnome. Taj drugi dio grupe naknadno će saznati da riječ strah treba izbaciti iz vlastitoga rječnika jer će uspjeti izdržati stazu koju nisu mogli zamisliti niti u najluđim snovima.
Nakon što smo svi opet bili na okupu nastavljamo pratiti markiranu stazu koja nas vodi po hrbtu, preko stijenja i kamenja, ponegdje opet izloženi naletima bure na koju se već pomalo privikavamo. Njeni udari bili su toliko jaki da je, prilikom izloženosti prelaskom preko prijevoja, svaki korak bio uspjeh. Ovaj dio staze, preko Velikog bata i Malog Crnopca u nekima je probudio adrenalin i oduševljenje, a kod nekih je izazvao paniku. U tim trenutcima naučili smo kako grupa funkcionira kada nešto krene po zlu. Naučili smo da se treba prilagoditi onima kojima je potrebno najviše pomoći i da je priroda uvijek moćnija od čovjeka. Čovjek prirodu može samo pratiti. Upravo smo to i učinili. Uz pomoć sajle, klinova, ali najviše uz pomoć onoga tko je bio ispred i iza nas uspjeli smo doći do Tatekova skloništa.
Tamo nas je čekala ekipa koja je taj dan odradila stazu Maloga princa. Kada smo napokon sjeli na sigurno, emocije su proradile – ponos, suze, smijeh, ljutnja i zadovoljstvo. Vrtlog svega na kraju je iznjedrio jedno – ponos. Shvatili smo da smo snagom volje uspjeli izdržati ono što mnogi nisu ni sanjali. Na povratku smo nazdravili u Gračacu i vratili se u naš Drniš. Na kraju dana zaključili smo da smo sada spremni na sve!
napisala Josipa Begonja
