Izlet na Sveto brdo (Velebit)
3 .svibnja 2025.
Lijep i sunčan dan na početku svibnja bio je idealan za naš planinarski pohod na drugi najviši vrh Velebita – Sveto brdo (1751 m). U ranojutarnjim satima krenuli smo iz Drniša preko Obrovca, gdje se već tradicionalno pije prva jutarnja kava. Put nastavljamo prema Majstorskoj cesti diveći se Tulovim Gredama, jednim od najimpresivnijih dijelova južnog Velebita. Uspon preko Tulovih Greda uvijek oduzima dah zbog pogleda koji puca na sve strane: ravni zadarski kraj, more, otoke i duboke velebitske doline.
Nakon skretanja s obnovljene ceste, vožnju smo nastavili do parkirališta i okretišta, što je bila početna točka ovog planinarskog izleta.
Planinarska staza vodi kroz visoku bukovu šumu, po vrlo ugodnoj i mekanoj podlozi do visoravni Dušica (1260m ). Impresivna bukova stabla uspravno su se uzdizala prema nebeskim visinama, pratila su nas dio puta i davale početnu energiju i elan u koračanju. Iako je za očekivati da će tišinu šume prekinuti samo pjev ptica i koraci planinara, ozvanjali su naši glasovi diveći se ljepotama prirode. Odmah uz planinarsku stazu je izvor pitke vode. Pored izvora je i smjerokaz koji upućuje lijevo prema Stanovima Jurjevića, a desno prema planinarskom skloništu Dušice i Svetom Brdu.
Nas šestero iz Planinarskog društva Promina bili smo omanja grupa planinara. Tog dana više od stotinu planinara odlučili su osjetiti ljepotu Velebita, njegove divlje stijene, prostrane livade i beskrajne poglede. Brojač izletnika bila je Nada, koja je zbog izvrsne kondicije uočavala i one manje vidljive detalje na stazi – velebitske zmijice.
Preko Dušica, visoravni koja svojim mirnim zelenilom nudi predah nakon stjenovitih uspona, nastavili smo put prema Svetom brdu. Sunce nas je pratilo cijelim putem, a vrijeme je bilo gotovo idealno – ni pretoplo, ni prehladno, uz blagi vjetar koji nas je osvježavao.
Na samom vrhu – osjećaj slobode i zadovoljstva. Pogled s 1751 metra visine ostavlja bez riječi: prema sjeveru pogled se pruža prema Vagancu i Sjevernom Velebitu, a prema jugu do Paklenice i zadarske obale, istočno naša ponosna Lika. Mnogi su zastali u tišini; u znak poštovanja dotakao se križ na vrhu, a svi smo osjetili onu posebnu planinarsku sreću koja dolazi samo na takvim mjestima.
Nakon kraće pauze i zajedničkog fotografiranja, počeli smo silazak istom rutom do kombija. Silazak je bio ugodniji, iako dug..., noge su bile lagane od ljepote i adrenalina koji nas je nosio cijelim putem. A da izlet bude još zanimljiviji, ćakulajući u kombiju i gledajući impresivne fotografije, malo smo skrenuli s rute, pa smo stigli do Lovinca.
Izlet smo završili kasno popodne, umorni, ali ispunjeni. Svi su se složili da je ovo bio jedan od onih dana koje ćemo dugo pamtiti – zbog prirode, društva i osjećaja da smo barem na kratko bili dijelom nečega većeg, veličanstvenijeg – samog Velebita.
Ivana Grabić-Marin
